Selma Asotić za Bljesak: Svi tvrde da su protiv rata, a navijaju za smrt i od tuđeg stradanja prave spektakl

Selma Asotić, bh. i sarajevska pjesnikinja, koja se nakon godina bavljenja književnom praksom i prevoditeljskim radom, nedavno je objavila zbirku poezije „Reci vatra“ koja je ljetos nagrađena i „Stjepanom Gulinom“ za najbolju zbirku poezije na južnoslavenskom govornom području koja se dodjeljuje u okviru Međunarodnog festivala ŠKURE u Šibeniku. Asotić u intervjuu za Bljesak.info govori o pisanju i čitanju, aktivizmu i angažmana u književnosti, feminističkoj i političkoj sceni BiH i otkriva zašto smatra da u BiH nema lijevih političkih snaga.

Bljesak.info Vaša zbirka pjesama „Reci vatra“ gotovo pa istodobno je objavljena u sarajevskom Buybooku i beogradskom Raštanu, a ubrzo ste za nju nagrađeni i nagradom „Stjepan Gulin“ za najbolju pjesničku knjigu na prostoru bivše Jugoslavije. Što vam konkretno znači ova nagrada? Je li to prilika da se pjesnička zbirka i dodatno 'promovira', pročita i dođe do svojih čitatelja?

Za mene se važnost nagrade „Stjepan Gulin“ prvenstveno ogleda u tome što je to regionalna nagrada za najbolju pjesničku zbirku objavljenu u BiH, Crnoj Gori, Hrvatskoj i Srbiji. Ona, dakle, potvrđuje postojanje zajedničkog kulturnog, književnog i jezičkog referentnog okvira unutar kojeg treba sagledavati domaću književnu produkciju. Lijepo je kada kolegice i kolege prepoznaju vaš rad, ali za mene književnost nikada nije bila takmičenje, stoga se ne zanosim previše nagradama i pohvalama, niti dopuštam da me kritike pretjerano obeshrabre. Pokušavam stišati vanjsku buku i ostati fokusirana na svoju umjetnost, svoj zanat, zadržati u vidu u svakom momentu zbog čega imam potrebu pisati poeziju i zbog čega je ona važna. Poezija svoju snagu ne crpi iz šepurenja pod svjetlima reflektora, već iz onog trenutka osame kada čitateljica ili čitatelj otvori knjigu, i svojim glasom, svojim dahom, počne izgovarati tuđe riječi i u njima možda nađe pukotinu u štitu besmisla.

Bljesak.info: Dugo ste se odbijali baviti ratom, a čini mi se, i sami sebi priznati koliko je veliko to ratno iskustvo u vama kao i u brojnim građanima ove zemlje. Pisati o ratu je nužno s onim vječitim antiratnim ciljem – da rata ne bude?

Trudim se dosljedno stajati na antiratnoj poziciji što je bitno, posebice danas, kada svi tvrde da su protiv rata a ostrašćeno navijaju za smrt i od tuđeg stradanja prave spektakl. Nisam vjerovala da ću ikada pisati o ratu jer on nije jedna od mojih opsesivnih tema. Rođena sam 1992. i uvijek sam mislila da je rat periferna tačka mog života, a ne centralna, kao što je to recimo slučaj za starije generacije koje su bile svjesne ratnih dešavanja. Međutim, život me opovrgnuo. Shvatila sam da rat, ako ti se desio na bilo koji način i u bilo kojem opsegu, ne može biti periferna pojava jer je toliko razarajući. On odjekuje tlom i tijelima dugo nakon svog završetka. Željela sam kroz pisanje samoj sebi rasvijetliti tu činjenicu, ali su me te pjesme činile jako nervoznom jer sam se bojala upasti u zamku sveprisutne (samo)viktimizacije i retraumatizacije kojoj su ljudi u Bosni i Hercegovini svakodnevno izloženi. Kao feministkinji također mi je bilo bitno naglasiti žensku stranu rata i suprotstaviti opjevanoj figuri muškog junaka-ratnika ženski otpor i žensku hrabrost koja je neuništiva. Nadam se da su moje pjesme antiratne. Nadam se da stoje na strani ljudskog dostojanstva.

Bljesak.info: Koliko vam je bilo teško i izazovno kročiti na književnu scenu, smatrate li se njenim aktivnim dijelom?

O književnoj sceni ima smisla govoriti samo u množini. Postoji književni centar i postoje margine manje ili više udaljene od centra i sa njim u različitom odnosu. U zadnje vrijeme se sve više govori o proboju ženskih glasova u književni mainstream, ali iako su spisateljice danas zastupljenije na policama, ne vidim da je došlo do neke stvarne preraspodjele moći.

Moja „književna scena“ je zajednica koju sam izgradila u posljednjih nekoliko godina. Ona se sastoji od kolegica i kolega čiji rad cijenim i na čiju pomoć i podršku uvijek mogu računati.

Bljesak.info: Je li književnost naš jedini prostor slobode u kojem možemo propitivati različite fenomene, državne politike, ukratko, sve ono što nam je nametnuto i zadato 'razmontirati?

Sloboda je gdjegod se ljudi bore. Toliko sam barem do sada naučila. Gdjegod neko drži tuđu ruku u svojoj, svjestan međusobne povezanosti svega što diše i osjeća, tu je parče slobode. Književnost može biti borbena. U tom slučaju je i slobodna. A može biti i kukavička, saučesnička. Stalno naglašavam, i sebi i drugima, da ne postoji jednosmjerna veza između nečijih ličnih stavova i književnosti koju ta osoba piše. Sasvim je moguće proizvesti književnost koja je u suprotnosti sa onim za što se lično zalažete. Zadatak je uvijek isti: misliti, učiti, trenirati svoju pažnju i svoja čula, i oduprijeti se cinizmu i drugim bolestima oholog ega.

Bljesak.info: Godinama ste suurednica u jedinom feminističkom časopisu u BiH, Bona. Kakvim biste ocijenili položaj žena u BiH? Koliko je uopće naša feministička scena jaka da artikulira sve probleme s kojima se žene suočavaju?

Ne vjerujem da se kod nas uopće može govoriti o feminističkoj sceni. Ako ta scena i postoji, onda je ona katastrofalno apolitična, mlitava i ideološki zbunjena, svedena na jagmu za grantove koje nude domaće ili međunarodne institucije, bez ikakvog razmišljanja da li su politike tih institucija uopšte spojive sa feminizmom i da li idu u korist ili na štetu žena.

Bonu smo pokrenule upravo zato što smo smatrale da nam je prijeko potrebno mjesto gdje ćemo zajedno ne samo promišljati situaciju u kojoj se nalazimo, već ta promišljanja prevesti u stvarne strategije borbe. Željele smo da Bona raste organski, da bude i ogledalo različitih faza i tendencija domaće feminističke misli, svih njenih kontradikcija i previranja, te da se na koncu pretvori u prostor istinske emancipacije i zalaganja za žensko oslobođenje. Polet koji sam osjećala 2016, kada smo izdale prvi broj, umnogome je iščeznuo. Stvari dodatno komplicira to što ni ja ni moja suurednica više ne živimo u BiH. Neke naše drugarice koje su nas prije šest godina bodrile i podržavale, riječima ili djelima, također više nisu tu. Zbog toga je Bona više od godinu dana na pauzi i na nama je da smislimo šta i kako dalje.

Bljesak.info: U BiH se povećao broj suicida, povećao se broj femicida. Čini se da je nasilje i kultura nasilja toliko prisutna u našem društvu da više to ni ne problematiziramo dodatno?

Nasilje nad ženama nije recentni fenomen, niti je iznimka. Ono je ključni dio logičke matrice patrijarhalnih, što će reći svih, društava. Ne znamo da li se broj femicida povećao ili smanjio jer niko o tome ni ne vodi pouzdanu evidenciju. Mrtve žene nikoga ne zanimaju. Niti bilo koga zanima to što su one mrtve upravo zato što su žene, zato što su muškarci koji su ih ubili odgajani da se u odnosu na njih osjećaju nadmoćno. Znamo također da se sve društvene krize najsvirepije prelome upravo preko leđa žena i da žene plaćaju najveću kaznu društvene nepravde i nejednakosti.

Bljesak.info: Kakva iskustva nosite sa studija u Americi? Gdje smo mi, a gdje Amerika?

Nikada nisam idealizirala Ameriku i nisam tamo otišla zato što sam bježala od BiH. Otišla sam na magistarski studij poezije. Iako pišem poeziju od ranog djetinjstva, mogu reći da sam tek zahvaljujući tom programu spoznala šta zapravo znači biti pjesnikinja. Imala sam sjajne profesore i iznimno talentovane kolege i kolegice kojima dugujem mnogo. I život u Americi je jako poučan. Danas, kad god čujem američke zvaničnike u BiH kako nam drže pridike o demokraciji, ravnopravnosti, izbornoj regularnosti i čemu sve ne, najprije se nasmijem, a onda pocrvenim od bijesa.

Bljesak.info: Kako komentirate stanje u BiH i sveprisutni govor mržnje, šovinizam koji se upućuje prema manjinama i drugačijima po vjeri, naciji, bilo čemu? Ovo vas inače ne bih pitala, ali pitam jer smatram da i intelektualke u BiH imaju što reći na ovu temu, a ne samo muškarci.

Odurno je gledati sve te skutonoše—akademike, novinare, umjetnike, kulturne radnike—koje su sasvim oportuno zaključile da je njihova uloga u ovom trenutku raspirivati najniže strasti gomile i tepati joj na uho tačno ono što želi čuti. Pritom se drznu svoj moralni i intelektualni sunovrat podvesti pod tobožnji antifašizam, a sve vrijeme igraju u koristi entnonacionalističke elite. Pored vatrenih nacionalista i podlih glupaka koji će svoj nacionalizam opravdati kao „odbrambeni“, u zadnje vrijeme me užasava koliko ljudi u mom širem krugu svesrdno učestvuje u nacionalističkoj histeriji, iako tvrde da joj se kategorički protive. Potpuno je porazno da u BiH ne postoji, ni u naznakama, lijeva politička snaga koja bi govorila glasom razuma i svoj program bazirala na borbi protiv izrabljivanja, siromaštva, krađe javnih dobara, tj. na suštinskim, materijalnim pitanjima koja se tiču svih ljudi u Bosni i Hercegovini. 

Pročitajte još

Miljenko Jergović za Bljesak.info: Bosna nije Libanon, neće nestati, neće biti ni podijeljena

Bljesak.info: Pripremate li novu knjigu? Gdje sada živite i što radite?

Pišem. U jednom trenutku, od tih mojih pisanija će se vjerovatno moći napraviti knjiga ili dvije. Moja stalna adresa prebivališta je na sjevernoistočnoj obali SAD-a, gdje sam do sada radila kao asistentica na fakultetu i kao predavačica engleskog kao stranog jezika. Sljedeće godine trebala bih započeti doktorski studij na Sveučilištu Massachusetts Amherst. U zadnjih godinu i po, zbog poslovnog angažmana, živim u Italiji. To mi je omogućilo da češće boravim u mom rodnom gradu, Sarajevu, što mi je nakon dvije godine pandemijom uzrokovanog odsustva itekako trebalo.